Dame i gospodo!
”Nepoznati Mozart”, točnije, ”Manje poznati Mozart” to je naša današnja tema. Odmah napominjem da iza mojih riječi ne stoji autoritet eksperta, ovo je izlaganje ljubitelja za ljubitelje. To ipak ne znači da se nisam potrudio da što savjesnije provjerim podatke koje ću iznijeti, s druge strane od slušatelja očekujem da su upoznali i zavoljeli barem neka od Mozartovih djela.
Pripremajući materijal za predavanje imao sam sreću dobiti komentare i savjete nekolicine stručnjaka, posebno pak od dvojice glasovitih poznavalaca materije, profesora Roberta Levina (Harvard) i profesora Roberta Marshalla (Brandeis) kojima sam duboko zahvalan.
Kao uvod poslušajmo kratak glazbeni odlomak, nakon kojeg će slijediti tri
pitanja.
Snimka 1
Prvo pitanje: Kakav je to sastav?
Drugo pitanje: Tko je autor?
Treće pitanje: O kojem se djelu radi?
Umjesto odgovora poslušajmo drugi stavak te skladbe.
Snimka 2.
Radi se dakle o Fugi br. 24 u fis-molu iz 2. sveska Bachove zbirke ’Das
Wohltemperierte Klavier’. Fugu je Mozart preradio za gudački trio i (valjda radi
lakše intonacije gudača) transponirao u g-mol te joj dodao preludij iz vlastitog
pera koji smo upravo čuli.
Jedna naša tema bit će odnos Mozarta prema J.S. Bachu uključujući i neke zanimljive biografske podatke. Druga je tema takodjer naznačena uvodnim zapisom: gudački trio – violina, viola i violoncello – jest vrsta kojoj je Mozart, osim ove preradbe, posvetio tek tri djela vrhunske kvalitete no samo je jedno od njih dovršeno, ostalo su torzi. Tako će naša druga tema biti posvećena Mozartovim nedovršenim djelima i problemu njihovog dopunjavanja, koji je otvoren do današnjih dana.
Mozart i Bach. Iako je Mozart još kao dječak upoznao Bachovog sina Johanna Christiana, s njim njegovao srdačne odnose i od mladosti ga u mnogome nasljedovao, nema pouzdanih podataka da je poznavao skladatelja Johanna Sebastiana Bacha sve tamo do početka osamdesetih godina. A i to se dogodilo, kako se po svemu čini, slučajem prilika. Bach je po riječima A. Einsteina bio ’posthumni muzičar’, tada poznat tek uskom krugu ljudi koji su ga znali i cijenili. Medju njima je bio i tada već star Friedrich II pruski. Austrijski veleposlanik u Berlinu van Swieten, inače poznati erudit i mecena, znanac Mozartov, Haydnov i Beethovenov u povjerljivom izvještaju državnom kancelaru grofu Kaunitzu ovako opisuje jednu audijenciju kod kralja:
... il me parla ... d’un grand organiste nommé Bach (W. F.) qui vient de faire quelque séjour à Berlin. Cet artiste est doué d’un talent supérieur à tout ce qu’ j’ai entendu ou pu imaginer en profondeur de connoissances harmoniques et en force d’execution, cependant ceux qui ont connu son père ne trouvent pas qu’ il l’égale. Pour me le prouver le roi me chanta à haute voix un sujet de fugue chromatique qu’ il avait donné à ce vieux Bach qui sur le champ en fit une fugue...
Friedrich se očito sjetio svog sastanka s Bachom, koji je rezultirao značajnim, njemu posvećenim djelom ’Das musikalische Opfer’.
To je bio poticaj van Swietenu da potraži i skupi što više Bachovih djela. Skupljeni materijal – medju inim fuge iz ’Das Wohltemperierte Klavier’, ’Die Kunst der Fuge’ te neke skladbe za orgulje – donio je sa sobom u Beč. Mozartova zadaća je bila da taj materijal priredi za izvedbu u krugu glazbenika koji se 1782. i 1783. nedjeljno sastajao kod van Swietena. Od tih obradbi sačuvano je 6 fuga s preludijima (4 od Mozarta) za gudački trio te šest fuga u obradbi za gudački kvartet. Treba ipak reći da za prvih 6 obradbi (trio) Mozartovo autorstvo nije definitivno potvrdjeno i to prvenstveno zato što – za razliku od kvarteta – za njih nemamo autografa. Značajna je primjedba priredjivača kritičkog izdanja 2007 Rudolfa Riedela da se radi o obradbi ’Mozarts (oder eines genialen Zeitgenossen?)’ Veliki poznavalac Mozarta Alfred Einstein smatra da ’invencija i osjećaj za stil’ govore za Mozarta kao obradjivača i skladatelja.
Valja usput napomenuti, da su te Mozartove obradbe i danas predmet
proučavanja stručnjaka, napose činjenica da se Mozartov tekst na mjestima
razlikuje od Bachovog. To su neki smatrali svojevoljnim Mozartovim ’kreativnim’
zahvatima, no ispostavilo se da je u pitanju bio pogrešno kopiran predložak koji
je dan Mozartu. Mozart je dakle morao sam razriješiti kontrapunkt na takvim
mjestima, te je prirodno da se njegovo rješenje nije uvijek poklapalo s originalnim,
ali odaje ’majstorsku ruku’.
Ovaj susret – bolje reći sukob – s Bachom Mozarta se duboko dojmio, dapače izazvao je časovitu krizu u njegovoj stvaralačkoj orijentaciji. U Mozartovo bi se doba polifoni stavci čuli izolirano, posebno u duhovnim skladbama. Cum sancto spiritu, Et vitam venturi saeculi, Sicut erat in principio su bili redovito fugirani završni stavci u dosta arhaičnom stilu i u velikoj suprotnosti sa solistički homofono koncipiranim ostalim stavcima u galantnom duhu Mozartovog vremena. I Mozartove su se duhovne skladbe – uključivši i visoka ostvarenja – dotada kretale u tom krugu.
Mozart je bio odviše velik i profinjeni umjetnik, a da ne bi bio bolno svjestan
sukoba vlastitog arhaičko-galantnog dualizma s monumentalnom sintezom
harmonije i kontrapunkta, kakvu je mogao naći u Bachovim triima za orgulje
(Einstein). Mozart je ’izbačen iz koncepta’, piše više fuga od kojih mnoge ne
dovršava. Iako glazbeno-tehnički savršene – kao da je tu htio nadmašiti samog
Bacha – te fuge ne dostižu visinu uzora i to ponajprije zbog onoga što je Mozartu
u tom času nedostajalo: snaga i raznovrsnost Bachovih tema (otpjevati nekoliko
WTK-tema). Očito je i njemu trebalo vremena da apsorbira snažne utiske.
Poslušajmo još Bachovu E-Dur fugu iz WTK2 u Mozartovoj obradbi za gudački
kvartet.
Snimka 3.
Treba upozoriti na siguran ukus s kojim je Mozart birao Bachove fuge za obradbu. Dobar dio tih fuga je instrumentalno ambivalentan. To se može lijepo vidjeti ako upravo izvedenu fugu poslušamo najprije na cembalu, zatim na klaviru i na kraju u ovoj Mozartovoj obradbi.
Ipak imamo barem dvije Mozartove instrumentalne fuge koje se smatraju
značajnim dometima; jednu je s pripadnim Adagiom u c-molu KV 546 s nama
izvodio u svoje doba nezaboravni maestro Gjadrov. Druga je, razmještena u dvije
epizode, sadržana u kurioznom djelu (Fantazija u f-molu) napisanom za neke
komične automatske orguljice, koje je posjedovao u svojoj zbirci automata
naručitelj grof Deym alias Müller. Sam se Mozart rugao tim Deymovim
automatima i po vlastitim riječima samo ga je potreba za zaradom natjerala da
djelo i dovrši. No, kako je to kod Mozarta počesto bivalo, kad je jednom krenuo
na posao zaboravio je naručitelja i njegove automate i nastalo je djelo koje se
može dostojno realizirati na velikim simfonijskim orguljama.
Poslušajmo drugu
fugiranu epizodu i kraj.
Snimka 4.
(Zanimljivo je napomenuti da je i to Mozartovo djelo -- stjecajem
okolnosti koje smo upravo opisali -- takodjer instrumentalno
ambivalentno. Tako postoje veoma uspjele realizacije za orkestar
ili pak za dva klavira (Busoni BV B 91).)
Proučavanje Bachovih fuga učinilo je Mozarta jednim od najvećih majstora
polifonije, kako svjedoče djela nastala nakon 1782. Pritom su čisto ili pretežito
polifoni stavci rijetki (npr. zadnji stavak Jupiter-simfonije ili vokalne fuge iz
Requiema i velike c-mol mise), Mozart redovito uklapa polifone misli u
cjelokupni tok (taj je postupak prisutan i u fantaziji koju smo upravo čuli).
Njegova se polifonija pojavljuje ili epizodno ili pak latentno i nevidljivo pri
površnom slušanju. Poslušajmo početak zadnjeg stavka iz njegovog G-Dur
kvarteta.
Snimka 5.
Tu više nema nekog imitiranja ili nadmašivanja, to je zreli Mozartov
izražaj.
Susret s Bachovom vokalnom polifonijom zbio se 1789 u Leipzigu, gdje je tada
još djelovao starina Johann Friedrich Doles, Bachov učenik i neposredni
nasljednik kao kantor sv. Tome. Doles je veoma cijenio Mozarta i odmah ga odveo
za orgulje sv. Tome i pustio ga da improvizira. Mozartu u čast Doles i organist
Görner posluživali su registre. Doles je bio oduševljen, bilo mu je, kaže, kao da je
njegov učitelj Sebastian Bach ustao iz groba. Doles je nato pozvao svoje pjevače i
oni su Mozartu zapjevali Bachov 8-glasni motet ’Singet dem Herrn ein neues
Lied’, kojega se rukopis čuvao kod sv. Tome. Mozartu očito nisu rekli
što će pjevati jer je on već nakon par taktova uzviknuo ’Was ist das?’ i
sav se pretvorio u uho. Na kraju je zatražio da mu dadu note; kako nisu
imali partituru već samo dionice, rasporedio je listove po koljenima i
stolicama i zaboravivši na sve oko sebe počeo studirati i nije se digao dok nije
došao do kraja. Zamolio je da mu načine prijepis, što se očito i dogodilo
jer je iz Mozartove ostavštine sačuvan prijepis partiture tog moteta na
kojem je Mozartovom rukom napisano: ”NB. müsste dazu ein ganzes
orchestre gesetzt werden” – očito zadaća koju je postavio sebi i nije stigao
izvršiti.
Očita je evokacija, a istovremeno više nego evokacija Bacha u pjevu
oružnika iz Čarobne Frule, kako u vokalnoj dionici tako i u orkestralnoj
pratnji.
Snimka 6.
Mnogi su Mozarta u Leipzigu molili da im za uspomenu ostavi koji glazbeni
redak. Tako je napisao dražesnu minijaturu, svojevrsni hommage Bachu: Gigu u
G-duru.
Snimka 7.
2
Razmišljajući kako da sažmem dosad rečeno naišao sam na ovaj pasus R.
Marshalla: Mozartov susret s Bachom nije bio ’otkrivanje’ već ’prepoznavanje’. U
Bachovoj muzici Mozart je prepoznao utjelovljene i ispunjene vlastite umjetničke
impulse. U istovremeno beskompromisnom i složenom idiomu Johanna
Sebastiana Bacha otkrio je ne nekog Prošastog, Drugog, Stranog, već dio
dotada neprepoznatog i nerazvijenog dijela vlastite umjetničke ličnosti – sebe
sama.
Fragmenti. To je tema o kojoj bi se moglo govoriti satima. Mi ćemo na nekim posebno značajnim primjerima pokazati o kako opsežnoj i zamršenoj – a istovremeno nadasve relevantnoj i izazovnoj problematici se tu radi.
Treba razlikovati skicu od pravog torza. Za razliku od obične skice torzo je
fragment koji je započet u namjeri da se dovrši, a napušten je iz raznih razloga:
nestanak izgleda za skoru izvedbu ili pak rana smrt autorova. Suvremenim
analitičkim metodama ustanovljeno je da su neke njegove ’cjelovite’ skladbe
najprije duže vrijeme ležale nedovršene prije nego bi ih autor – ili netko drugi –
dovršio. Takvih torza kod Mozarta ima velik broj, više od 140, tu se
često radi o skladbama izuzetno visoke kvalitete, pa su gubici za ljubitelje
Mozarta utoliko bolniji. Naravno, odmah nakon njegove smrti počelo se
raditi na dopunjavanju Mozartovih nedovršenih skladbi. Ilustrirat ćemo
nekoliko instrumentalnih fragmenata. Bili smo spomenuli gudački trio za koji
imamo samo jednu dovršenu skladbu, to je tzv. Divertimento u Es-Duru,
apsolutni unikum svoje vrste, na visini najjačih majstorovih komornih
ostvarenja. Njemu je po mom skromnom mišljenju posve dorastao manje
poznati fragment - ekspozicija tria u G-Duru KV. 562e koji ćemo sad
prikazati.
Snimka 8.
Postojale su razne špekulacije zašto je ovo ostalo nedovršeno, Einstein je čak
u jednom času bio sklon to smatrati pokušajem, napuštenim u korist (nakon
toga) dovršenog Es-Dur divertimenta. No danas je nedvojbeno ustanovljeno da je
taj fragment nastao barem 2 godine nakon spomenutog divertimanta, kratko pred
smrt majstorovu. Radilo sa dakle o fragmentu koji je započet s namjerom da se i
dovrši.
Daleko bolniji je fragment koji ćemo sad predstaviti.
Snimka 9.
To je fragment prvog stavka koncertantne simfonije za gudački trio i orkestar A-Duru.
Dopuna je morala obuhvatiti dakako reprizu, što je posebno osjetljivo jer ona
kod Mozarta sigurno ne bi bila puko ponavljanje materijala ekspozicije. Ovdje se
obradjivač odlučio na minimalne zahvate, jedan od njih je da iznošenje plemenite
glavne teme umjesto orkestru povjeri samom cellu:
Snimka 10
te je tako dao naslutiti kako bi cello solo mogao izgledati u dovršenom koncertu i tako doprinijeti tako oskudnoj klasičnoj solo literaturi za taj instrument.
Usput: činjenica da kod Mozartovih trija – za razliku od kvarteta – ne postoji
razvojna linija, već odmah imamo pred sobom zreo izražaj s potpunom
samostalnosti pojedinih dionica, za mene je indicija da su trio-obradbe
Bacha, koje smo na početku spomenuli, stvarno Mozartove, jer se na njima
moglo temeljito svladati samostalno vodjenje glasova koje krasi te kasnije
trije.
Drugi primjer takodjer pripada veoma rijetkoj koncertnoj vrsti
Snimka 11.
Ovo je opsežni fragment koncerta za violinu, klavir i veliki orkestar u D-Duru,
koji je Mozart bio namijenio svom znancu vrsnom mannheimskom violinistu
Fränzlu i sebi samomu. Philip Wilby dovršio je prvi stavak i dodao mu dva
zadnja stavka tzv. koncertne sonate u D-Duru u obradbi s orkestrom.
Obradba djeluje veoma uvjerljivo i zato što treći stavak ima originalnu
kadencu.
Rad na dopunjenju Mozartovih instrumentalnih fragmenata traje do danas. Nedavno je Robert Levin dopunio i izdao nekoliko fragmanata sonatnih stavaka za violinu i klavir. Jedan od tih stavaka poznat kao fantazija za klavir u c-molu uspješno je dovršio nedugo nakon majstorove smrti abbé Stadler te se rado u toj formi izvodi. No pogled na autograf jasno pokazuje da se radi o sonatnom stavku za violinu i klavir, te je sad tako i dopunjen. (S time je vezana i dražesna anegdota. Taj je Mozartov rukopis bio o posjedu J. W. Goethea. Kad su Goetheu doveli dvanaestgodišnjeg Mendelssohna, on mu je dao taj fragment da ga odsvira. Prema izvještaju nazočnih mali Mendelssohn je briljantno izvršio taj zadatak.)
Ostatak našeg izlaganja bit će posvećen dvama velebnim nedovršenim djelima, Requiemu i misi u c-molu (koju i u ovako nedovršenom obliku mnogi smatraju mostom izmedju Bachove h-mol mise i Beethovenove missae solemnis), a i to samo na po jednom stavku, jer bi bilo kakav potpuni prikaz daleko prešao okvire ovog skromnog izlaganja. Dovršavanje je ovdje sasvim drugog kalibra jer treba stvarati novu skladbu, jedino što je unaprijed zadano jest misni tekst. Naravno, tu će korisno poslužiti svaka pa i najmanja Mozartova skica – ako se takva nadje.
Requiem je došao k nama u standardnoj Süssmayerovoj obradbi, koja na kraju stavka ’Lacrimosa’ ima jednostavni dvosložni Amen.
Medjutim tu bi se po tradiciji a i po strukturi prethodnih stavaka zasigurno
očekivala fuga – kao monumentalni završetak sekvence. I zaista, 1962 godine
pronadjen je Mozartov autograf početka fuge s tekstom ’Amen’ i to na listu na
kojemu je bila i jedna skica za ’Rex tremendae’ iz Requiema.
U novije doba nekoliko skladatelja dopunilo je Requiem uključujući
i tu fugu. Predstavit
ćemo dopunu Roberta Levina, za koju se smatra da se najviše približuje Mozartovom
izražaju te vrlo obzirno revidira postojeću Süssmayerovu obradu. Poslušajmo
najprije standardnu Süssmayerovu verziju
Snimka 12.
i usporedimo je s Levinovom. Upozoravam na minimalne izmjene Süssmayerovih prijelaznih taktova.
Snimka 13.
Iz svega ovoga dade se naslutiti kakav potencijal se skriva u tom Mozartovom
nedovršenom djelu. Nema nikakve sumnje da Requiem nije nikakav završetak, već
pravi iskorak u novi izražaj duhovne glazbe s naglašenom ulogom zbora,
(praktički bez solo arija) te asimilacijom zasada velikih prethodnika Bacha i
Händela.
C-mol misa. Credo prestaje s dovršenim ’Et incarnatus est’ (sopran solo). Robert Levin i tu očekuje fugu na tekst ’Crucifixus etiam pro nobis sub Pontio Pilato’. Temu za fugu pronašao je u jednoj Mozartovoj autografskoj skici osmeroglasne – očito vokalne – fuge ali bez riječi. Tema je mogla prihvatiti zadani tekst a papir i tinta skice odgovarali su autografu c-mol mise.
Snimka 14.
U tom duhu Levin je dopunio čitavu misu. Glazbu za neke dijelove uzeo je iz
oratorija ’Davide penitente’. U taj oratorij Mozart je bio ugradio neke stavke
c-mol mise i dokomponirao nove. Levin je 'obrnutim postupkom'
nekima od tih posljednjih dopunio
nedovršenu misu.
Postoji više suvremenih dopuna, kako Requiema tako te mise. Stvar je svakog pojedinca da se odluči za neku od njih – ili za nijednu.
Zahvaljujem na strpljenju i pažnji.
